13.03.2006., ponedjeljak
Countdown
|
Eto, jučer smo ušli i u deveti, dakle, posljednji mjesec trudnoće. Iako još ne znam kakav će mi biti porod, mogu reći da mi je trudnoća bila fantastična - sve one tegobe o kojima trudnice tako rado kukaju su me ili zaobišle ili ih ne smatram tako tragičnima - imam bolove u zdjelici, BH kontrakcije, teže se kretati nego prije, ali sve su to sitnice, nevrijedne spomena. Jedino vrijedno spomena je moja mala mrcina od sina, kojem je prošli tjedan na uzv-u doktor procijenio težinu preko 3 kile...Što znači da bi na porodu, ako se rodi na termin, mogao imati preko 4,5 kile...Ufff. No, presretna sam što je uvijek sve u najboljem redu, na kraju je ispalo da imam školsku trudnoću. Sinoć mi je frendica zapičila za Rijeku i sad čekam izvještaj - trebala bi roditi svaki tren, isto sinčića. |
09.02.2006., četvrtak
Just keep on breathing...
|
Jučer smo najdraži, ja i sinko u trbuhu išli na vježbe disanja. Ono "hi-hi-hi" iz američkih filmova. Samo što je u hrvatskoj verziji "ha-ha-ha" (dahćeš poput psa koji je pretrčao maraton) i to je tek treći tip disanja. Probala sam se ozbiljno ufurati u to uz svesrdnu podršku mog dragog koji je disanje shvatio vrlo ozbiljno (navodno umanjuje porođajnu bol za 30%), ali nekako se nisam mogla do kraja opustiti u toj zagušljivoj sobi prepunoj trudnica koje dahću. Da nas je netko slušao izvana, pomislio bi da snimamo grupnu kinky pornjavu:) Ipak, odlučila sam vježbati tehnike disanja kod kuće. U 32. sam tjednu i stvari se već opasno zakuhtavaju, a ja glumim noja i pripremam se samo teoretski. Nekako je teško opoznatiti da me to DOISTA čeka i da moje dijete planira izaći iz mene kroz onu malu rupicu. Zvekne koji put stvarnost toga, je. Robica je sva pokupovana, a oprema nabavljena (kinderbet i kolica protokola radi stoje na tavanu, no nemam ih namjeru koristiti) - bitna mi je marama i košara, još samo da mi roditelji kupe autosjedalicu (oni su volontirali za to) i imam sve, osim kozmetike za njega i sebe. To ćemo riješiti drugi tjedan. Kaleb je postao nevjerojatno živahan, to dijete više uopće ne spava. Totalno sam ovisna o tom lupkanju i meškoljenu, mislim da je to osjećaj koji nikada neću zaboraviti. Ne biste vjerovali kako je lijepo biti trudan... |
01.02.2006., srijeda
Ušli smo u tridesete!
Tjedne, ne godine... (iako ni od godina nismo daleko)Dakle, danas smo napunili 30 tjedana. Još 70 dana do kraja, ako se Kaleb odluči pojaviti na sam termin (a moguća su odstupanja +/- 2 tjedna). Prekjučer sam prvi put bila na pregledu na Svetom duhu. Što reći? Zapao me jedan vrlo inteligentan i direktan doktor koji mi je izravno rekao kakve su šanse da ostvarim svoje zahtjeve. "Prirodan porod", rekao mi je, "i nije takav SF i moguće je da ćete ostvariti sve svoje želje...No, daljni bolnički protokol je neumoljiv. Ide po principu binarnog sistema: ili šutiš, ili radiš skandal." Nda. Moja najveća i najvažnija želja jest da tijekom vremena provedenog u bolnici ne budem razdvajana od svog djeteta. A "24-satni" rooming-in koji većina bolnica nudi, prava je prevara - bebu prvo ne vidiš par sati nakon poroda, te je odnose svaki dan za vrijeme viziti, ručka i posjeta. Navodno čak i ako odbijem sići dolje na posjete, opet uzimaju bebu. Dakle, svaki dan još minimalno 2 sata razdvojenosti. Neprestano se pitam, kako sve majke redom pristaju na to i hoću li ja biti još jedna u nizu kojoj će biti "normalno" (ili će je uvjeriti da je "normalno") da ONI odjednom raspolažu njezinim djetetom kako im se prohtije, kako ikome može biti normalno da, nakon što se 9 mjeseci niste razdvajali niti sekunde, beba u ta tri bolnička dana provede određeno vrijeme da ne znate što je s njom, plače li, je li usamljena...Meni je ta pomisao prestrašna. Opet, pokretati revoluciju u hrvatskim rodilištima, iscrpljena nakon poroda, dok te hormoni šibaju...Tko ima snage? I zato ću najvjerojatnije pribjeći nekom kompromisu - umjesto protokolarna 3 dana, potpisat ću da (ako je sve u redu i s bebom i sa mnom, naravno) izlazimo već drugi dan i tako svesti razdvojenost na minimum. Ali ljuti me, JAKO me ljuti, što su kod nas normalne stvare koje nikako ne bi smjele biti normalne...I još je svima to normalno. Koji puta osjećam se kao alien...I samo imam poriv zaštiti ga od tog suludog svijeta. |
23.01.2006., ponedjeljak
|
Eto nas na 28+5. Prošli tjedan išli smo na pregled i imali prvi uzv nakon više od 2 mjeseca pauze. Nisam baš bila oduševljena činjenicom da će mi ga raditi, ali sam popustila nakon što smo dogovorili samo kratki "scan" od jedne minute. Kaleb ima 1150 grama:)) Mrcina mala. Sve je i dalje savršeno, mama se uspijela malo zauzdati s kilama, i dalje se osjećamo sjajno, a sinko se odlučio nešto češće javljati. Još uvijek je jako nježan, izgleda da ja neću iskusiti one famozne "kvrge" po trbuhu o kojima sve trudnice pričaju. Uhvatila me suluda shopping groznica, naravno, samo za njegovu robicu. Gdje god uđem, moram mu kupiti barem nešto. Najdraže su mi boje narančasta i crvena, no tu je izbor jadan - svi se uglavnom drže onih stereotipnih plavo/rozo kanona. Tako da među robicom prevladava žuta, bijela, plava i nešto narančaste i crvene. Izbirljiva sam k'o sam vrag, ježim se na štrebersku kariranu robicu i uštirkane košuljice kakve nude fensi-šmensi dječje trgovine (uz pripadajuće fensi-šmensi cijene), mrzim patkice, dudice i ostale poluretardirane sličice, volančići ne dolaze u obzir...Ja volim čiste, pune, vedre boje, bez ikakvih slova, sličica i sranja. Rekao bi čovjek da je tako nešto najlakše naći, ali ne...No, ipak sam uspjela kupiti gotovo sve što nam treba od robice. Sad čekam da se malo financijski oporavimo (dajemo raditi i veliki ormar s kliznim vratima), a onda se bacam na ostatak shoppinga - pelene, dekice, kadica, kozmetika, blabla... Vrijeme mi je počelo nekako brzo prolaziti, no to je super. Nadam se da će mi opet uletjeti neka mrcina od prijevoda da kupimo i novi krevet divovskih dimenzija i sušilicu i onda sam napokon mirna. |
12.01.2006., četvrtak
Ušli smo u finale...
|
...ili, počelo nam je treće tromjesečje! 28. tjedan, sedmi mjesec, točno 3 mjeseca do termina! Koliko smo već daleko dogurali, ljubavi moja... A kao da sam jučer izašla iz ginekološke ordinacije ošamućena i preplavljena saznanjem o trudnoći...Kao da sam jučer promatrala trbuh nestrpljivo čekajući da počne bar malo rasti, ne mogavši dočekati prve pokrete...A onda prvi pokret i svi oni kasniji...A sada Kaleb teži oko jedne kile, otvara i zatvara oči, pažljivo osluškuje sve što se oko njega događa i izgleda isto kao što će izgledati kad se rodi, osim što će biti nešto veći i teži... Pa, sretan nam ulazak u veliko finale! |
25.12.2005., nedjelja
Zadnji solo Božić
|
Razmišljala sam malo ovih dana kako je 2005. po mnogo čemu bila posebna. 1.8. proslavila sam 29. rođendan. Zadnji rođendan u životu bez nove titule - "mama". Čak još nisam niti znala da sam trudna. Ovo je zadnji Božić koji dragi i ja slavimo sami. Za sljedeći Božić bit će nas troje. Kaleb će imati 8 mjeseci i fascinirat će ga svo to šarenilo. Odlučili smo - ovo je zadnji Božić da mi idemo okolo kod familije, od sljedeće godine baza je kod nas. Svaka godina je toliko drugačija od one prije, no 2006. bit će različita od svih dosadašnjih. Nakon 29. godina život mi se nepovratno mijenja, postajem mama, što ću biti zauvijek. Ta pomisao ispunjava me beskrajnom toplinom. Teško mi je i zamisliti...Još par mjeseci i mi smo obitelj, prava mala obitelj. Jedva čekam da se utroje ušuškamo u krevetu i mazimo, pričamo priče i stvaramo uspomene. Tridesete koje mi počinju sljedeće godine sa sobom će donijeti nešto novo i nepoznato, a opet toliko arhetipski poznato, toliko poznato da se ježim od same slutnje. Upoznat ćemo nove emocije za koje smo mislili da nismo sposobni. Malac se sad javlja svako malo, osjećam kako se mazi iznutra i znam da mu je lijepo. Uživaj, ljubavi. Još koji mjesec i upoznat ćeš ovaj čudan i prekrasan planet. |
14.12.2005., srijeda
23. tjedan
Danas smo napunili 23. tjedna, dakle, zagazismo u 24. To je već šesti mjesec trudnoće, ne mogu vjerovati kako vrijeme leti. S jedne strane ne mogu dočekati trenutak kad ćemo se napokon upoznati s Kalebom, a s druge strane, u trudnoći mi je divno (osim što sam se skrmila punih 8 kila, katastrofa...) i htjela bih što više uživati.Na početku sam stalno bila napeta, bojala sam se spontanog, jedva čekala taj slavni 12. tjedan da ugazim u drugo tromjesečje kad rizik znatno opada, onda sam se brinula jer su mi prestale mučnine, a trbuha još nije bilo ni od korova, pa sam se osjećala kao da nisam trudna i živjela sam od ultrazvuka do ultrazvuka... Dva događaja su me sasvim smirila, prvi je bio kad se Kaleb počeo javljati, a drugi kad smo prije mjesec dana išli na 4D uzv na kojem sam vidjela da je sve u savršenom redu, da svaki organ funkcionira savršeno...I na kojem sam saznala da nećemo imati Tessu. Kaleb, pliz nemoj se ljutiti na mene, ali bila sam UVJERENA da si curica... I moram priznati da je otkriće da nisi bio povelik šok. Sada te ne bih mijenjala za sve curice ovog svijeta, ali trebalo mi je 2-3 dana da dođem k sebi, priznajem. Eh, da, najbolji dio trudnoće - moja odurna fobija koja mi je više-manje upravljala životom u potpunosti je nestala...Je li to trenutno stanje zbog hormona, tko će ga znati, ali uživam i potajno se nadam da se neće vratiti kući. We'll see. |
05.12.2005., ponedjeljak
Prvi pokreti
Nikad neću zaboraviti prvi put kad sam ga osjetila - bila sam u kinu, na novinarskoj projekciji filma Lord Of War, bio je 03.11.(dakle, tek sam zagazila u 18. tjedan trudnoće). Javio se s lijeve strane, sasvim lagano i to nekoliko puta.Kasnije sam shvatila da voli ići u kino, jer se uredno javio na svakoj projekciji na koju sam išla. Sad se već uredno javlja svaki dan, a najsretniji je kad se nažlembam vode i kad pustim live od Pixiesa. Mamin sin.:-D |
03.12.2005., subota
Priča o Kalebu
Dok sam živa neću zaboraviti taj 24.8.2005. Nekoliko dana prije vratila sam se s mora i počela s obavljanjem silnih pretraga koje sam trebala napraviti prije operacije jajnika za koju sam bila naručena početkom rujna. Godinu dana prije, dragi i ja odlučili smo se na bebu, no problemi su počeli iskrsavati jedan za drugim i na proljeće smo se zatekli na klinici Vuk Vrhovac, ispitujući koje su nam uopće mogućnosti za prirodno začeće.- Nikakve, - glasio je odgovor. Odnosno, nikakve dok ja malo ne "isfriziram" svoje policistične jajnike drillingom. Nakon daljnjih hodočašćenja po doktorima, tuge, malodušnosti i očajavanja, odlučila sam se za tu operaciju na jesen. No, vratimo se mi na to jutro, 24.8. Išla sam vaditi krv u Dom zdravlja, a popodne sam trebala ići na rendgen. I ne da meni vrag mira, nisam imala mengu od 25.5 i mislim si, iako je to normalno kod mene (policistični jajnici uzrok su jako hirovitim ciklusima), bolje da skoknem do ginića, jer da odem na rendgen i kasnije skužim da sam bila trudna, nikad si ne bih oprostila. Naravno, ta moja razmišljanja nisu imala ni najmanjeg uporišta u realnosti, no vučena nekom nevidljivom silom 10 minuta kasnije zatekla sam se u ordinaciji svog ginića. - Molim vas, napravite mi ultrazvuk. Nisam imala menstruaciju od 25.5., sigurno nisam trudna, ali idem popodne na rendgen, pa... Vidjela sam da me čudno gleda, zaustio je da nešto kaže, no onda se očito predomislio: -Popnite se na stol. I popnem se ja na stol, on me spoji na UZV i vidim ja da su mu iskočile oči. U trenu kad je okretao monitor prema meni, ZNALA SAM... Gestacijska vrećica, veeeeeeeelika, jako sam je dobro vidjela, srčeko kuca... Ja u šoku, on u šoku, govori mi da je to medicinsko čudo, skreće UVZ na moje rupaste policistične jajnike, pa opet na bebicu i ne vjeruje... Bio je to 24.8. 2005., 08:15 ujutro. Ultrazvukom mi je ustanovljena trudnoća od 6. tjedana. (što će reći da sam zatrudnjela negdje u 7. mjesecu, skoro 2 mjeseca od zadnje menge...). Moja prva reakcija bila je - apsolutno racionalna. Bila sam u prevelikom šoku da bih pokazala ikakvu emociju. Tek kad sam izašla pred Dom zdravlja i nazvala dragog na mobitel (bio je na poslu) su me oprale emocije - kroz plač sam ponavljala: -Trudna sam 6 tjedana, trudna sam 6 tjedana.... Dragi me prva 2-3 puta uopće nije shvatio što govorim, a onda se rasplakao i zbisao iz sobe jer je dijeli sa još jedno 3 kolege... On inače uopće nije tip koji pred drugima pokazuje emocije, ali ovo ga je satrlo...Onda smo još malo skupa plakali na mobitele, a taj dan me, dok nije došao s posla, nazivao svakih par minuta da vidi jel sve ok. Popodne kad je došao doma smo se dugo grlili, ljubili i do kasno u noć pričali o bebi. Kad sam naknadno razmišljala, shvatila sam da sam na moru imala sve očite simptome, no, sigurna da ne mogu ostati trudna prirodno, za sve sam našla "racionalno" objašnjenje - bolne bradavice tumačila sam iritiranošću solju iz mora, umor promjenom klime i narušenim imunitetom jer sam prije mora imala jedan veliki prijevod i totalno se iscrpila... Danas sam trudna točno 21. tjedan i 3 dana (za laike - uskoro ulazim u 6.mjesec). Prije 3 tjedna saznala sam da nosim dečka, pa sam se pozdravila sa svojom Tessom (bila sam uvjerena da je curica) i očekujem sinčića koji se sve češće javlja. Trudnoća je školska, savršena, a ovaj sam blog otvorila kako bih zabilježila bar djelić tih silnih emocija koje osjećam. |